10. Magnetni polovi Zemlje mijenjaju mjesta
Polovi na Zemlji zamijenili su mjesto puno puta jer se smjer magnetnog momenta stijena, koji je stvorio dno okeana, mijenja. Koji će to biti smjer zavisi od smjera orijentacije polova u trenutku kad su oformljene stijene u brazdi usred okeana. Tokom tog obrtanja, koji može trajati hiljadama godina, magnetni se polovi počinju odmicati i na kraju mijenjaju strane.
Naučnici su takođe zaključili da se Zemlja smanjila. Manja je nego što smo mislili i to za oko pet milimetara. Zadnje precizno mjerenje planeta obavljeno je 2000. godine, no najnoviji podaci ne znače da se Zemlja skupila. Zahvaljujući većoj količini podataka i boljim geofizikalnim modelima posljednje je mjerenje jednostavno preciznije, pojašnjavaju načnici.
9. Tone interplanetarne prašine svake godine dolaze na Zemlju
Oko 30.000 tona interplanetarne prašine padne na površinu Zemlje svake godine. Većina asteroida luta oko Sunca u pojasu između Marsa i Jupitera. Posljedica njihovog sudara su komadići i prašina, koji mogu biti izbačeni prema vanjskom Sunčevom sistemu, a ponekad se mogu približiti i Zemlji. Prašina i kamenje brzo se kreću u smjeru Zemlje, i u sudaru s atmosferom proizvode tzv. leteće zvijezde.
8. Negativan električni naboj Zemlje
Od 1917. naučnicima je poznato da je Zemljina površina nabijena negativnim elektricitetom, ali niko zapravo nije znao od čega potiče naboj. U područjima prosječnih vremenskih prilika, elektricitet teče između Zemlje i zraka s tendencijom rasipanja naboja i to ne u velikoj količini, tek oko 1500 ampera, što je za cijelu Zemlju isto kao i za nekoliko električnih kablova. No, elektricitet uzet iz Zemlje mora se na neki način obnoviti ili će električni naboj uskoro presušiti. Očito je da olujna grmljavina na neki način obnavlja izgubljeni naboj, ali niko to još nije dokazao. Prije nekoliko godina američki su načnici prilično precizno pokazali pokretanje struje u suprotnom smjeru od struje u području prosječnih vremenskih prilika. Sve istodobne grmljavinske oluje proizvode čistu struju od 1500 ampera, dovoljnu da se nadoknadi gubitak i da napajanje Zemlje ostane konstantno.
7. Zemljina osa varira
Chandlerovo kolebanje predstavlja malu varijaciju u rotaciji Zemljine osi, koju je otkrio američki astronom Seth Carlo Chandler 1891. Iznosi 0,7 ugaonih sekundi kroz period od 433 dana. Zemljini polovi kreću se u nepravilnom krugu, oscilirajući od tri do 15 metara. Američki naučnici otkrili su da je glavni uzrok Chandlerovog kolebanja fluktuacija pritiska na dnu oceana, prouzrokovana promjenom temperature i slanosti te okeanskih strujanja uslijed djelovanja vjetrova. No, krajem Januara i početkom Februara 2006. godine naučnici su primijetili da se Chandlerovo kolebanje zaustavilo te da je došlo do razdoblja pauze od gotovo šest sedmica. Anomalija je izazvala veliko zanimanje zbog budućeg boljeg razumijevanja, ali još nije poznato hoće li to prouzrokovati katastrofalnene promjene u rotaciji Zemljine ose.
6. Mjesec ima plimni učinak na atmosferu
Mjesec ima plimni učinak na atmosferu i okeane. Predviđaju se snažnije oscilacije Mjesečevog pritiska u tropima, ali njegove amplitude rijetko premašuju 100 mikrobara ili 0,01 posto prosjeka površinskog pritiska. Otkrivanje tako slabog signala zamaskiranog puno većim varijacijama u pritisku povezanom s vremenskim pojavama, zahtijevalo je razvijanje posebnih statističkih tehnika i prikupljanje rezultata dugotrajnog ssistemskog posmatranja. Uobičajeno je da valovi atmosferske amplitude rastu, a pritisak zraka opadaju.
5. Mjesec se udaljava od Zemlje
Mjesečeva orbita se širi i Mjesec se udaljava od Zemlje. To je razlog zašto dolazi do plime i skupljanja energije te ugaonog momenta. Precizni rezultat pokazuje da se Mjesec udaljava oko četiri centimetra godišnje. No, astronomi su predvidjeli da će, kad Sunce uđe u fazu crvenog diva za otprilike pet milijardi godina, Zemlja i Mjesec biti pod utjicajem Sunčeve proširene atmosfere i opet će se približiti. Tada će se Mjesec približavati Zemlji sve dok ne dostigne tačku od 18.470 kilometara iznad naše planete, nazvanu Rocheovom granicom. Rezultat će biti raspadanje Mjeseca u komadiće i njegovo raspršivanje u oblik prstena od krhotina sličan Saturnovom, prečnika oko 37.000 kilometara.
4. Van Allen-ov radijacijski pojas
To je putanja engergčnih čestica koje se nalaze oko Zemlje, zauzimajući prostor magnetnog polja Zemlje. Apollo koji je putovao do Mjeseca, proveo je veoma malo vremena u ovom pojasu ali je vjerovatno bio ilzložen velikom riziku od dobijanja kancerogenih bolesti dok se nalazio tamo. NASA je dala izjavu da su namjerno namještali vrijeme Apollo letova, tako da su koristili lunar orbitu koja je samo dodirivala ugao ekvatorovog pojasa da bi smanjili radijaciju. U svemiru je i onako bilo nuklearnih testova koji su stvorili neprirodne radioaktivne pojase. Starfish Prime, visoko-altitudni nuklearni test je napravio neprirodni radioaktivni pojas koji je naštetio ili totalno uništio jednu trećinu satelita u nisko zemljinoj orbiti u to vrijeme.
3. Zemljina rotacija se usporava
Kao rezultat promjene gravitacijskih sila zahvaljujući Mjesecu, Suncu i drugim planetama u Sunčevom sistemu, pomjeranju materije na različtim dijelovima planeta te ostalim eksitacijskim mehanizmima, brzina rotacije Zemlje oko ose s vremenom varira. U novije vrijeme, dani postaju kraći za stotinke sekunde, što znači da se brzina rotacije povećava. Uzroci koji dovode to povećanja rotacijske brzine nisu određeni. Podaci pokazuju oscilacije kroz nekoliko različitih vremenskih mjerenja. Najveće su varijacije izmjerene u Januaru i Februaru 2007. godine kad se brzina rotacije Zemlje najviše smanjila.
2. Zemljina atmosfera "bježi"
Zahvaljujući termalnoj energiji, neke od molekula na vanjskom rubu Zemljine atmosfere imaju povećanu brzinu do te mjere da mogu pobjeći i samoj gravitaciji planete. To rezultuje polaganim, ali postojanim "isparavanjem" atmosfere u svemir. Budući da nevezani vodik ima malu molekularnu težinu, brže može postići brzinu te u većoj količini odlazi u svemir.
1. Gravitacija nije ista na cijeloj površini Zemlje
Pokazalo se da će se na nekim mjestima na Zemlji ljudi osjećati težim nego na drugima. Niska tačka gravitacije može se vidjeti s Indijskog poluostrva, dok se relativno visoka pojavljuje u Južnopacifičkom okeanu. Razlog toj nepravilnosti je nepoznat. NASA-in satelit Grace, lansiran u Martu 2002. godine, precizno mjeri Zemljino gravitaciono polje, što će dovesti do novih otkrića o gravitaciji i Zemljinim prirodnim sistemima.
