Vrijeme je za BiH!Još jedna neprospavana noć zbog reprezentacije BiH, još jedna nada da će Bosna i Hercegovina otići na veliko takmičenje.....
Pitam se samo čitavo vrijeme da li na svijetu postoji reprezentacija i navijači koji su se toliko puta razočarali u fudbal, kojima je toliko puta učinjena nepravda, a da su se opet "dizali iz pepela" i očekivali uspjeh. Mislim da je BiH tu izuzetak.
Piše: Mirza KusturicaReprezentaciju BiH aktivno pratim od kvalifikacija za Euro 2004. godine u Portugalu sa kojim, eto, upravo večeras igramo, pa neka to nešto znači u našu korist. Siguran sam da ima neka tajna veza.
Kao sad se sjećam utakmice sa Danskom, mijenjanja Bilinog Polja za Koševo koje je bilo krcato, 40 000 ljudi na našem najvećem stadionu, upravo tada je i snimljena navijačka himna "Hajmo Bosno".
Očekivanja su bila velika, pobjeda nas vodi direktno na Evropsko prvenstvo, sa remijem nismo ni u baražu- Već u 12. minuti hladan tuš, Jorgensen pogađa za vodstvo Danaca. Međutim, naši se momci nisu predavali. U 38. minuti Bešlija sa desne strane pronalazi Bolića koji glavom pogađa mrežu Danaca. Koševo je eksplodiralo, i upravo sada me hvata jeza dok ovo pišem. Uvjereni smo bili da ćemo uspjeti, međutim, do kraja su naši igrači izgorjeli u želji i ostali smo bez Eura, a tako smo bili blizu.
I naredne kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2006. godine su nekako odlučile da budu antologijske za naš tim. Po meni su to do sada, nikad prežaljene kvalifikacije. Možda smo šansu propustili u Srbiji u zadnjem kolu. Ali, sjetimo se domaćih 1-1 sa Litvanijom, a onda i jedne od najtežih utakmica za navijače reprezentacije BiH, one u Španiji.
BiH je na Mestalli golom Misimovića vodila sve do 97. minute susreta, Steve Bennett produžio je dok Španci ne daju gol i zabio ga je Marchena. Uz onu nepravdu kada su nam protiv Danaca promijenili stadion pa sa Bilinog Bolja utakmicu premjestili na Koševo, ovo je bila druga velika.
Niko do pred sam kraj kvalifikacija nije očekivao da BiH može napraviti nešto. Međutim sa četiri vezane pobjede, dvije protiv San Marina, domaćom sa Belgijom i gostujućom u Litvaniji, došli smo u situaciju da u Beogradu protiv Srbije u zadnjem kolu igramo za plasman u baraž. Šta se dešavalo u paklu Marakane je priča ispričana mnogo puta, poraženi smo sa 1-0, a mnogo naših navijača teško povrijeđeno na toj utakmici. Nismo uspjeli, pa smo i tu ranu morali zacijeliti. I nakon ovih kvalifikacija, mnogi su rekli, sljedeće su naše.Međutim, sljedeće kvalifikacije nikad gore.
Počeli smo dobro, na Malti slavili sa 5-2 i u paklu Bilinog Polja dočekali Mađare, i kiparskog sudiju, Kostasa Kapitanisa. Kipar sudi u grupi u kojoj je Grčka i već od samog početka sve na štetu našeg tima. Mislim da je rano svirao penal za Mađare koji su vodili sa 3-0, mi uspjeli postići gol ali smo se morali pomiriti sa porazom. Atmosfera u reprezentaciji već je bila narušena. Nedugo zatim, igramo kod kuće sa Grčkom, svi se nadaju da ćemo ispraviti krivu sliku protiv Mađara, a onda nam dolazi ruski sudija, Jurij Baskakov i nekako u početnim minutama Papcu daje crveni karton, iako je prekršaj napravio Spahić, pa je Saša ni kriv, ni dužan morao napustiti teren. Protiv više sile se ne nije moglo, izgubili smo sa 0-4. Nakon te utakmice povukao se Blaž Slišković sa mjesta selektora a sa njim je otišao pomoćni trener Vlatko Glavaš i direktor reprezentacije, Ahmet Pašalić.
Međutim, nije to sve, 13 igrača reprezentacije potpisalo je pismo da neće igrati za reprezentaciju dok iz NS BiH ne ode garnitura koja tamo vedri i oblači. Savez na mjesto selektora dovodi Fuada Muzurovića koji jedva uspije sklopiti ekipu. Odlazimo u Norvešku i samo se bojimo debakla. A tamo, Misimović i Muslimović donose pobjedu našoj reprezentaciji, i Bosancima i Hercegovcima kojima malo treba da se raduju, vraćaju nadu za plasmana EP. Narednu utakmicu igrali smo sa Turskom na Koševu, potpisnika u reprezentaciji i dalje nema, Spahić, Barbarez ostali utakmicu gledaju sa tribina. Bila je to prva utakmica Edina Džeke u reprezentaciji. Poveli su Turci rano preko Hakana Šukura, Muslimović na drugoj strani uzvratio, oni pred kraj prvog poluvremena opet povedu, a onda "dijamant" koji će nekoliko godina postati jedan od najboljih igrača svijeta, majstorski, eurogolom sa ivice šesnaesterca pogađa nebranjeni dio Rustua Redžbera.
I onda u 92. minuti Misimović izvodi korner, Redžber loše istrčava na loptu, a Čustović glavom pogađa za pobjedu BiH od 3-2. Gotovo! Ponovo smo u igri za EP, ponovo svi vjerujemo, eh, sada se pitam šta bi bilo da nije bilo, Kapitanisa i Baskakova. U narednoj utakmici uz dosta muke na Koševu slavimo protiv Malte sa 1-0. Sljedeći, odlučujući meč je u Mađarskoj, nismo uspjeli, poraženi smo sa 1-0, onda nas i Moldavci te Norvežani dotukli na Koševu za tužan kraj kvalifikacija.
Nakon toga, na mjesto selektora dolazi Meho Kodro, koji je od strane čelnika saveza brže smijenjen nego što je imenovan. Ponovo protesti, sjećam se i da je Misimović napustio reprezentaciju ali je zbog Kodrine molbe i pisma njegovih fanova na njegovom sajtu, ipak odlučio ostati.
Savez više nije imao keca u rukavu, bili su prislonjeni uza zid, svi očekivali odlazak, a onda se sjete Ćire Blaževića koji reprezentaciju koja je do tada bila u rasulu okuplja ponovo, vraća potpisnike pisma, izuzev Saše Papca. Idem na prvu Ćirinu utakmicu, protiv Bugarske, izgubili smo 2-1, Berbatov zabio 2, a Ibričić za nas.
Oko 10000 ljudi na Bilinom Polju dalo mi je nadu da će uskoro ponovo čitava država živjeti za reprezentaciju. I tako je bilo. Reprezentacija sa Ćirom ponovo je in, Ibišević gazi sve pred sobom u Bundesligi, Džeko postaje jedan od najboljih napadača u Evropi. I onda, baraž, za nas najveći uspjeh ikada. Međutim, dvije prečke i stativa u Lisabonu, te Rosseti u Zenici spriječili su nas da odemo do Južne Afrike. Ćiro odlazi, a onda sve ispočetka.
Nove kvalifikacije ne otvaramo najbolje, očekivana pobjeda protiv Luksemburga i poraz od Francuske te remi u Tirani. Loše smo krenuli. Međutim, pobjedom protiv Rumuna na Bilinom Polju vraća nam se nada. A onda nas UEFA i FIFA suspenduju zbog politike. I mislim tada, pa Bože moj, zar ja više neću moći da gledam ono što najviše volim, reprezentaciju BiH. Je li moguće da smo osuđeni na toliko patnje i razočarenja, a opet toliko ponosa i ljubavi prema reprezentaciji.
Na sreću, sve se dobro završava, do tadašnja garnitura u savezu odlazi a dolazi nam Ivica Osim, Dušan Bajević, Sergej Barbarez....Ono o čemu smo uvijek sanjali. Međutim, poraz od 3-0 u Rumuniji nas je prizemljio. Ipak, četiri dana kasnije, pobjeda protiv Albanije vraća nam nadu. I onda, kreće renesansa, povratak Papca i sve je bilo na svom mjestu. Slavimo u gostima protiv Bjelorusije, slavimo kod kuće, slavimo kod kuće protiv Luksemburga i baraž ponovo imamo u džepu. Odlazimo u Francusku po prvo mjesto. A onda, maestralna utakmica naših momaka, vodstvo od 1-0 prelijepim golom Džeke sve do 78. minute. I gledajući utakmicu, mislim, ma previše je lijepo da bi se ostvarilo i upravo tada Craig Thompson svira jedanaesterac za Francuze. Nasri pogađa i Francuze vodi na Euro, a nama još jedno razočarenje.
Sada nas očekuje baraž sa Portugalom. Ponovo se svi nadamo uspjehu. Samo se pitam dokle, odakle crpimo tu snagu, da nakon svakog, bolnog udarca, sa istim žarom vjerujemo da možemo. Mislim da smo specifična nacija, da živimo na posebnom tlu i posebnom podneblju, gdje nije baš sve isto kao u ostatku svijeta. Ovo je Bosna i Hercegovina, zemlja koju nikada niko nije uspio objasniti.
Nadam se da ćemo konačno ostvariti plasman na Evropsko prvenstvo. Vrijeme je da naplatimo Dansku. Vrijeme je da naplatimo sedam Benetovih minuta iz Španije. Vrijeme je da naplatimo Srbiju i Marakanu. Vrijeme je da naplatimo Kapitanisa i Baskakova. Vrijeme je da naplatimo sve prečke i stative iz Portugala. Vrijeme je da naplatimo Rossetija. Vrijeme je da naplatimo Craiga Thompsona i njegov penal iz Pariza. Vrijeme za Bosnu i Hercegovinu. Vrijeme je za Evropsko prvenstvo!
Ja sada idem, Zenica me čeka. A vi, momci, kako god se završilo večeras, za mene ćete uvijek biti pobjednici.
sportin.ba
